Nije problem bicikl, nego činjenica da ga je otok gurnuo na cestu

Krk se godinama reklamira kao outdoor, bike i aktivna destinacija. To lijepo zvuči u turističkim materijalima. Ali lokalni čovjek ne živi na plakatu, nego iza volana, često iza skupine biciklista na uskoj cesti prema Baški, Puntu, Vrbniku, Šilu, Valbiski, Malinskoj ili gradu Krku.

Kada se na ionako preopterećenu otočnu cestu ubaci spor i nepredvidiv promet, nema čuda. Kolona nastane brzo, pretjecanje postaje rizično, a nervoza raste iz minute u minutu. Krk danas je već pisao da otok ima ozbiljan problem s prometom i kolonama, a biciklist u krivo vrijeme na krivoj dionici taj problem ne ublažava, nego ga dodatno pogoršava.

Gdje su te famozne biciklističke staze?

U turističkoj komunikaciji lako je govoriti o stotinama kilometara biciklističkih ruta. Ali stanovnici s pravom pitaju: govorimo li o rutama ili o stvarnim stazama? Jedno je karta, tabla i GPS trag po postojećoj prometnici, a drugo je odvojena biciklistička staza napravljena da se biciklist ne mora miješati s automobilima, kombijima, autobusima, kamionima i lokalnim prometom.

Pravilnik jasno razlikuje biciklističku stazu, biciklističku traku, biciklistički put i biciklističku rutu. Ruta može uključivati i ceste za mješoviti promet, dakle ceste po kojima zajedno idu bicikli i motorna vozila. Zato nije pošteno svaku označenu cestu prodavati javnosti kao biciklističku infrastrukturu.

Na Krku pravih, smislenih, odvojenih dionica ima premalo. Ljudi će odmah spomenuti krčku obilaznicu ili potez od Donata prema Puntu. I tu dolazimo do dodatnog apsurda: čak i tamo gdje staza postoji, dio biciklista svejedno bira kolnik.

Kad biciklistička staza postoji, cesta nije stvar izbora

Zakon je prilično jasan. Vozači bicikla dužni su se kretati biciklističkom stazom ili biciklističkom trakom u smjeru kretanja, a ako one ne postoje, što bliže desnom rubu kolnika. Ako se dva ili više biciklista voze u skupini, moraju se kretati jedan iza drugoga. Za kršenje tih pravila predviđena je i novčana kazna.

Drugim riječima, vožnja jedan kraj drugoga po cesti, zauzimanje trake, presijecanje raskrižja, stajanje na kolniku i ignoriranje postojeće staze nije biciklistička kultura. To je prometni problem. Na otoku gdje ambulanta, dostava, radnik koji ide na posao, obitelj s djecom i gost u koloni svi koriste iste uske ceste, takvo ponašanje ima posljedice za sve.

E-bicikli su promijenili igru, i to se na Krku vidi

Prije su krčke uzbrdice same radile selekciju. Tko nije imao kondicije, nije se lako upuštao u duže ture preko otoka. Danas je situacija potpuno drugačija. Zakonski, bicikl može imati pedale i pomoćni električni motor do 0,25 kW, pri čemu se pomoć smanjuje do nule kad brzina dosegne 25 km/h ili ranije ako vozač prestane okretati pedale.

To je otvorilo Krk cijeloj novoj publici: penzionerima, rekreativcima, gostima koji se inače ne bi usudili preko brda, ali i ljudima koji nemaju naviku vožnje u prometu. Baterija pomogne na uzbrdici, ali ne daje osjećaj za mrtvi kut, raskrižje, kolonu iza leđa ni pravilo da se u skupini ne vozi kao da je cesta zatvorena za ostale.

Zato se danas sve češće vidi najgora kombinacija: teži bicikl, nesiguran vozač, spora reakcija, vožnja u paru, razgovor usred prometa, okretanje bez provjere i zaustavljanje tamo gdje se ne bi smjelo stati. To nije romantika aktivnog turizma. To je recept za incident.

Krčke ceste nisu poligon za turistički eksperiment

D102 je glavna otočna prometnica koja povezuje kopno, Krčki most i jug otoka prema Baški, duga oko 48 kilometara. To nije mirna rekreativna aleja, nego prometna kralježnica otoka, s vezama prema Omišlju, Malinskoj, gradu Krku, Valbiski, Puntu, Vrbniku i Baški.

Uz nju su i županijske i lokalne ceste koje su često uske, bez pravog ruba, bez zaštitnog pojasa, s nepreglednim zavojima, uzbrdicama i turističkim prometom koji ljeti prelazi granice normalnog. Na takvim cestama biciklist nije samo zeleni dodatak turističkoj ponudi. On je najranjiviji sudionik prometa, ali i sudionik koji vrlo lako uspori sve ostale.

Pravilnik o biciklističkoj infrastrukturi kaže da se na cestama s dozvoljenim brzinama iznad 50 km/h u pravilu treba izbjegavati vođenje biciklističkog prometa na kolniku zajedno s motornim vozilima, ako ne postoji prostorno ograničenje. To je rečenica koja bi na Krku trebala stajati na stolu svake općine, grada, županije i turističke zajednice.

Nije dovoljno nacrtati rutu i reći da je posao gotov

Otok Krk ne može istodobno prodavati biciklistički turizam i praviti se da nije njegov problem što se ti isti biciklisti voze po cestama koje nisu projektirane za njih. Ne može se reklamirati bike destinacija, a onda odgovornost prebaciti na vozače automobila, lokalne ljude i policiju.

Ako se biciklisti zovu na otok, onda otok mora imati gdje ih staviti. To znači prave odvojene staze na ključnim dionicama, sigurnu vezu između mjesta, jasnu signalizaciju, prestanak marketinškog muljanja oko pojma “staza”, bolju kontrolu vožnje u skupinama i jasnu poruku gostima: Krk nije zatvorena biciklistička pista.

Posebno treba riješiti dionice prema Puntu, Baški, Vrbniku, Šilu, Malinskoj, Valbiski i oko grada Krka, jer to nisu samo lijepe rute za goste. To su svakodnevne ceste za otočane. Lokalni život ne može biti sporedna šteta turizma koji se lijepo slika na društvenim mrežama.

Kad lokalni ljudi traže staze, ne traže luksuz

Zato je poruka “trebamo biciklističke staze” zapravo vrlo jednostavna. To nije ideološka rasprava protiv bicikala. To je zahtjev da se biciklistički turizam prestane raditi preko leđa lokalnog prometa.

Otočani nisu ljuti zato što netko vozi bicikl. Ljuti su zato što se svake godine ponavlja ista slika: uska cesta, gužva, biciklist ili skupina biciklista na kolniku, opasno pretjecanje, nervoza i čekanje. A onda im se još objašnjava da je to moderan, održiv i poželjan turizam.

Održivo nije kada lokalni vozači riskiraju pretjecanje da bi stigli na posao. Održivo nije kada se promet na otoku guši zbog sadržaja za koji nisu izgrađeni osnovni uvjeti. Održivo nije ni kada biciklisti, često gosti koji ne poznaju ceste, budu poslani u prometnu situaciju u kojoj im je sigurnost ovisna o strpljenju vozača iza njih.

Zaključak

Krk ne treba rat protiv biciklista. Krk treba prestati glumiti da ima biciklističku infrastrukturu koju u stvarnosti nema. Biciklisti su dobrodošli, ali ne na način da cijeli otok postane improvizirana staza na kojoj lokalni ljudi svakodnevno gube vrijeme, živce i sigurnost.

Ako se Krk želi prodavati kao biciklistička destinacija, onda mora platiti cijenu takve odluke: graditi staze, uređivati rute, kontrolirati ponašanje i jasno odvojiti turističku promociju od stvarnog stanja na cesti. Sve drugo je prebacivanje računa na otočane.

Jer biciklizam bez infrastrukture nije održivi turizam. Na Krku je to trenutno samo još jedan razlog za kolonu.