Država najavljuje veći minimalni paušal za privatne iznajmljivače, a na otoku Krku ta tema ne može ostati samo porezno pitanje. Ona otvara raspravu o cijenama smještaja, dostupnosti stanova za domaće ljude, turističkom modelu i sve većem pritisku apartmanizacije.

Najavljeno povećanje paušalnog poreza za privatne iznajmljivače: što to znači za Krk?

Najavljeno povećanje minimalnog paušalnog poreza za privatne iznajmljivače moglo bi postati jedna od najosjetljivijih turističkih tema na obali, pa tako i na otoku Krku. Nije teško pretpostaviti zašto: obiteljski smještaj na Krku nije rubna djelatnost, nego jedan od temelja lokalnog turizma, kućnih budžeta i sezonske ekonomije.

Ali isto tako, rasprava više ne može ostati samo na rečenici “opet udaraju po iznajmljivačima”. Krk već godinama živi i drugu stranu iste priče: sve manje dostupnih stanova za dugoročni najam, sve skuplji kvadrat, sve više nekretnina koje se kupuju kao investicija i sve veći pritisak da se svaka slobodna prostorija pretvori u turistički ležaj.

Prema trenutačnom sustavu, paušalni porez na dohodak od iznajmljivanja prihod je jedinica lokalne samouprave, a gradovi i općine same određuju visinu poreza po krevetu unutar propisanih raspona, ovisno o indeksu turističke razvijenosti. Sadašnji raspon za prvu kategoriju je od 100 do 300 eura po krevetu, za drugu od 70 do 200 eura, za treću od 30 do 150 eura, a za četvrtu i nultu kategoriju od 20 do 100 eura.

Prema objavljenim najavama, država bi od 2027. podigla donji prag paušala: u prvoj skupini turističke razvijenosti sa 100 na 150 eura po krevetu, a u drugoj skupini sa 70 na 100 eura. To znači da bi najveći neposredni udar osjetile upravo one sredine koje su sada na najnižim dopuštenim iznosima.

U Gradu Krku paušal je sada 100 eura po krevetu

Za lokalni kontekst posebno je važan podatak da je Grad Krk za sva naselja na svom području utvrdio paušalni porez od 100 eura po krevetu. Za smještajnu jedinicu u kampu ili objektu za robinzonski smještaj iznos je 150 eura. Odluku je Gradsko vijeće donijelo 25. veljače 2025. godine.

U praksi, apartman s četiri osnovna kreveta u Gradu Krku sada po toj osnovi plaća 400 eura godišnje. Ako bi se primijenio novi minimum od 150 eura po krevetu, isti apartman plaćao bi najmanje 600 eura godišnje samo za paušalni porez. To nije ukupni godišnji trošak iznajmljivača, jer uz to dolaze turistička pristojba, turistička članarina, porez na nekretnine, režije, održavanje, čišćenje, provizije platformi i sve skuplji rad.

Zato će reakcije biti burne. Za nekoga tko ima jedan apartman i sezonski dopunjuje kućni budžet, povećanje paušala nije isto što i za vlasnika većeg broja apartmana, kuća za odmor ili investicijskih nekretnina. Problem je što paušal po krevetu ne razlikuje dovoljno te situacije. Dva kreveta u staroj obiteljskoj kući i ozbiljan apartmanski biznis nisu ista priča, ali ih sustav često stavlja u isti okvir.

Iznajmljivači će dio troška pokušati prebaciti na goste

Najrealniji scenarij je da dio iznajmljivača veći trošak pokuša prebaciti na cijenu smještaja. To znači skuplji apartman, posebno u glavnoj sezoni, jer je tada najlakše “uhvatiti” razliku. No tu nastaje drugi problem: ako se cijene dodatno podignu, Krk ne postaje automatski bolja destinacija, nego skuplja destinacija.

U predsezoni i posezoni učinak može biti još neugodniji. Viši fiksni trošak može natjerati dio iznajmljivača da se još više koncentrira na srpanj i kolovoz, umjesto da spušta cijene i puni smještaj izvan špice. Tako se može dogoditi da mjera koja se predstavlja kao dio šireg uređenja tržišta dodatno skrati sezonu, umjesto da je produži.

S druge strane, nije realno ni tvrditi da je dosadašnji model bez problema. Turizam na Krku već dugo nije samo pitanje gostiju i noćenja. To je pitanje tko može živjeti na otoku, gdje će mlade obitelji pronaći stan, mogu li radnici uopće doći raditi sezonu i koliko lokalna zajednica dobiva od prostora koji se komercijalno koristi.

Nije svako iznajmljivanje isto, ali ni “svaka rupa za rentu” nije održiv model

U raspravi će se sigurno čuti argument da obiteljski smještaj treba zaštititi. I treba ga zaštititi, posebno kada govorimo o domaćim ljudima koji žive na otoku i iznajmljuju dio vlastite kuće. To je desetljećima bio dio krčkog turizma i mnogim je obiteljima omogućio opstanak, ulaganje u kuću i ostanak na otoku.

Ali jednako tako treba reći i ono što se često prešućuje: model u kojem se gotovo svaka nekretnina pretvara u kratkoročni najam dugoročno je poguban za lokalnu zajednicu. Ako se stanovi više ne grade i ne kupuju za život, nego isključivo za turistički prihod, onda rezultat nisu samo veći porezi, nego i prazna mjesta zimi, nedostatak dugoročnog najma i cijene kvadrata koje domaćim ljudima postaju nedostižne.

Tu se nalazi stvarna krčka dilema. Nije pitanje treba li “kazniti iznajmljivače”. Pitanje je kakav turizam otok želi i može izdržati.

Možda je pošteniji model PDV na promet, a ne stalno dizanje paušala

Jedan mogući smjer, koliko god bio nepopularan među dijelom iznajmljivača, bio bi uvođenje jasnijeg oporezivanja po ostvarenom prometu. Primjerice, model u kojem bi se i privatni iznajmljivači približili pravilima poslovnih subjekata u turizmu kroz PDV od 13 posto na promet, uz pravo na odbitak pretporeza za stvarna ulaganja, opremu i održavanje, bio bi gospodarski čišći od pukog povećanja paušala po krevetu. Porezna uprava navodi da u sustavu PDV-a postoje stope od 0, 5, 13 i 25 posto.

Takav model imao bi barem jednu logiku: tko ostvaruje veći promet, plaća više; tko ulaže u kvalitetu, obnovu i legalno poslovanje, ima mogućnost koristiti pretporez; tko radi malo, ne bi bio opterećen istim obrascem kao netko tko od turizma ostvaruje ozbiljan prihod. To ne bi bilo jednostavno provesti i sigurno bi izazvalo otpor, ali bi otvorilo pošteniju raspravu od sadašnje, u kojoj se svake godine samo pomiče granica paušala, a stvarni promet ostaje u drugom planu.

Krku treba ozbiljna lokalna rasprava, ne prepucavanje

Ova tema na Krku ne bi smjela završiti na dvije krajnosti. Prva je da su svi privatni iznajmljivači problem. Druga je da se u sustav ne smije dirati jer je “oduvijek tako bilo”. Nijedno nije točno.

Krku treba razlikovanje između domaćeg obiteljskog smještaja i apartmanskog biznisa. Treba mu porezni model koji ne tjera male iznajmljivače u odustajanje, ali ni ne potiče beskonačno pretvaranje stambenog prostora u turistički proizvod. Treba mu i jasna računica: koliko lokalna zajednica dobiva, koliko gubi kroz nedostatak stanova, koliko se stvarno ulaže u kvalitetu, a koliko se samo koristi visoka potražnja.

Ako se to ne napravi, povećanje paušala bit će samo još jedan trošak koji će se preliti na goste ili izazvati revolt iznajmljivača. A ključni problem, pritisak kratkoročnog najma na život na otoku, ostat će isti.

Rasprava tek počinje. I na Krku će sigurno biti glasna.